Fotografija Hitlera kao njemačkog vojnika u Prvom svjetskom ratu

Iako je u istorji ostao upamćen po svojim karakterističnim brkovima i strahotama koje je donieo svijetu tokom Drugog svjetskog rata Adolf Hitler nije uvijek tako izgledao, a kao dobrovoljac učestvovao je u Prvom svjetskom ratu kada je zamalo poginuo. Zamislite koliko bi svijet onda bio drugačiji?

Budući da je bio austrijski državljanin Adolf Hitler je, čim je njemačka objavila opštu mobilizaciju 1914. godine, pristupio vojsci kao dobrovoljac.

Posle osnovne pješadijske obuke, njegov puk je 21. oktobra upućen na zapadni front. Dana 3. novembra 1914. unapređen je u čin kaplara. Po unapređenju Hitler je obavljao dužnost kurira puka i često se pod žestokom neprijateljskom vatrom kretao na relaciji front-pozadina.

Tokom Bitke na Somi, Hitler je 5. oktobra 1916. ranjen u lijevu butinu zbog čega je prebačen na liječenje u vojnu bolnicu u Belicu, blizu Berlina, u kojoj je ostao do početka decembra.

Po otpuštanju iz bolnice, raspoređen je u četu stacioniranu u Minhenu, ali je tražio da bude prebačen na front.

Tokom jula 1918. u više navrata pokazao je izuzetnu hrabrost. Spasao je život ranjenom komandiru čete,  iznijevši ga zone dejstva američke artiljerije, a zatim je blagovremenom intervencijom spriječio njemačku artiljeriju da greškom otvori vatru na sopstvenu pješadiju.

Zbog toga je odlikovan Gvozdenim krstom I klase.

Na ovoj fotografiji Adolf Hitler ima 25 godina, Foto: Wikipedia

Neposredno pred kraj rata, 14. oktobra 1918. Hitler je zajedno sa grupom vojnika iz svog puka nastradao tokom britanskog napada bojnim otrovima. Nakon što mu je u frontovskoj bolnici ukazana prva pomoć, prebačen je na liječenje u rezervnu vojnu bolnicu u Pazevalku. Ljekar koji je bio zadužen za njegovo liječenje konstatovao je da Hitler nije pretrpeo ozbiljne povrede očiju i disajnih puteva, već da je do privremenog gubitka vida došlo usled „histeričnog sljepila", a da je gubitak moći govora bio posledica „histerične onemjelosti". Međutim, prava priroda Hitlerovog sljepila i gubitka moći govora ne može se sa sigurnošću utvrditi jer je kompletna bolnička dokumentacija bolnice u Pazevalku nestala.

Posle Prvog svjetskog rata, Hitler je ostao u vojsci i vratio se u Minhen gde je ostao do 1920. godine. Tih dana počinje i njegov ulazak u politiku. 

Negde u to vreme, Hitler je upoznao i Ditriha Ekarta, jednog od prvih osnivača partije i člana okultnog društva Tula. Ekart je postao Hitlerov mentor i često je razmjenjivao ideje sa njim, učeći ga kako da se oblači i govori i upoznajući ga sa velikim brojem ljudi iz svog okruženja.

Svoju zahvalnost Ekartu, Hitler je iznio u drugom tomu svog djela „Majn kampf" godinama kasnije. Upravo ovo je bilo vrijeme Hitlerovog preobražaja.

Uporan i neobičan, ali u principu neprimjetan i stidljiv mladić postao je fanatični govornik koji je padao u trans govoreći o vraćanju časti Njemačkoj i kažnjavanju svih „neprijatelja”. 

Adolf Hitler, čovjek koji je uništio živote miliona je rođen.

Tri hrasta Vladike Svetog

Vlado Duletic

TRI HRASTA VLADIKE SVETOG

Petar I Petrović (vladika i gospodar crnogorski, mirotvorac i vojskovođa, politički mislilac i visoko moralan čovjek, vizionar i raznovrsan pisac) je – svakako – najvažnija i najsnažnija ličnost cjelokupne crnogorske istorije. Kao što je poznato, on je izvršio trostruku integraciju Crne Gore – teritorijalnu, pravnu i moralnu. Zato se može reći da je Petar Prvi, koga su njegovi savremenici zbog brojnih vrlina i uzvišenih ljudskih vrijednosti nazivali Vladika Sveti, tvorac ideje državnosti Crne Gore i utemeljitelj moderne crnogorske države. Bez njegove snažne političke vizije i bez njegovih veličanstvenih pobjeda nad Osmanlijama (na Martinićima i Krusima) i vojskom Napoleona Bonaparte u Primorju, ne bi bio moguć ni kasniji državnički rad i angažman Njegoša, knjaza Danila i kralja Nikole.

„Ono što je Petar Prvi – kako u jednom intervjuu s pravom kaže dr Sonja Tomović – Šundić – uradio za moralnu sintezu našeg narodnog bića, zablistalo je neprolaznim sjajem u Njegoševoj poeziji, posebno u »Luči mikrokozmi«. Tako je temelj Crne Gore moralna riječ Svetog Petra, baš kao što je na njenom vrhu pjesnička riječ Njegoševa“. Veliki dio kolosalne istorijske misije Petra Prvog, koja je utemeljena prvenstveno na slobodi otačestva, zakonu, moralu i običaju, vezan je za manastir Stanjeviće, u kome je on veoma često boravio. Iz mnoštva značajnih događaja i aktivnosti koje je Sveti Petar Cetinjski inicirao i vodio iz Stanjevića, izdvojićemo jednu, našoj široj javnosti, manje poznatu činjenicu.

Naime, prema istorijskom pamćenju i kolektivnom sjećanju Pobora i Maina, kod manastira Stanjevići, odnosno u njegovom neposrednom okruženju, Petar Prvi je lično, svojom rukom zasadio tri hrasta (u znaku vjerovanja u Svetu Trojicu, odnosno u Sveto Trojstvo) – prvi na Peraj brijegu (oko 200 metara zapadno od manastirskog zdanja), drugi na ulazu u sami manastirski kompleks (ovaj mikrolokalitet je poznat pod nazivom Podhrastić), a treći pored izvora Velika česma, koji se nalazi oko 1.500 metara jugoistočno od Stanjevića. U vezi s tim ostalo je upamćeno da je Vladika Sveti svoje slobodno vrijeme rado provodio u šetnji na relaciji Peraj brijeg – Podhrastić – Velika česma, obilazeći i pažljivo nadgledajući kako njegove biljke rastu i napreduju.

Treba reći da tri hrasta Petra Prvog, pored centralizovane hrišćanske vjerske dogme o Svetom Trojstvu, simbolizuju i tri rane koje je zadobio u bojevima na jatagan, sa Turcima (dvije rane u bici na Martinićima, a treću u borbi na Ljubotinju). Po tome je Sveti Petar Cetinjski jedinstven primjer među evropskim vladarima. Držeći u jednoj ruci krst, a u drugoj isukanu sablju, on je neposredno učestvovao i krvario u borbama sa Osmanlijama. U tom „plesu“ žednih jatagana uvijek je, sa svojim Crnogorcima, izlazio kao pobjednik, dajući na taj način nemjerljiv doprinos stvaranju novovjekovne crnogorske države.

S druge strane, svaki od tri istorijska i, ujedno, sveta hrasta, koje je „odnjivio“ Petar Prvi, „priča“ svoju priču o znamenitim ličnostima i događajima, kao i o neprolaznim porukama sudbinski vezanim za ovaj podlovćenski kraj, koji predstavlja Crnu Goru u najužem smislu riječi.

Đurđevac

Tako hrast na Peraj brijegu (iznad Đurđevca) istorijski simbolizuje slavnu crnogorsku dinastiju Crnojevića, odnosno njihovu glavnu matičnu oblast i kolijevku života (južne padine Lovćena), kao i mjesto rođenja najznačajnijeg među njima – Ivan bega, kasnije utemeljitelja prijestonog grada Cetinja. Nažalost, ovaj hrast je prije nekih 10-15 godina nestao u požaru koji su nemarno izazvali lovci. To se desilo oko pet vjekova nakon što je posljednji Crnojević (Đurađ – Ivan begov najstariji sin), bio primoran da – pred turskom najezdom 1496. godine – napusti Crnu Goru. Kao što je poznato, sa njegovom smrću u izgnanstvu (početkom XVI vijeka), ugasila se vladarska kuća Crnojevića, koja je višestruko zadužila istoriju naše države.

Poput Crnojevića, koji su prije pola milenijuma nestali sa političke pozornice Crne Gore, tako je i ovom hrastu bilo suđeno da u sami osvit XXI vijeka izgori u požaru. I da od njega danas ostanu samo  ostaci od sasušenog stabla i crni ugarci. Ali, iako smrtno „ranjen“ simbolički ukazuju da se na obližnjem brdu Đurđevcu nalaze svjetlucavi tragovi iz doba Crnojevića – razbacano kamenje od razrušenog vojnog utvrđenja, sa ostacima crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija).

Ostaci starog hrasta na Peraj brijegu

Ovdje na Stanjevićima, prije manastira, u prvoj četvrtini XV vijeka postojao je dvor Crnojevića, koji je najvjerovatnije sagradio Đurađ Đurašević – Crnojević (prvi put se pominje u dokumentima od 1403. godine, a umro je 1435. godine). Zamak je namijenio sinu Stefanici, pa je on zbog toga u istorijskim izvorima poznat kao Stefanica ili Stipanica (detaljnije vidjeti Vlado Đ. Duletić: „Zapisi sa kamena crnogorskog“, Budva, 2011, str. 76 i 77).

Budući da ovako lociran dvor nije pružao dovoljno sigurnosti u ondašnjim nemirnim i turbulentnim vremenima, Stefanica Crnojević je u prvoj četvrtini XV vijeka na obližnjem, dominantnom i prirodno zaštićenom uzvišenju podigao utvrđeni grad Đurđevac, koji je tako nazvao u čast svog oca Đurađa Đuraševića.

Na kotorskoj strani od Đurđevca i dvora Crnojevića nalazilo se prilično veliko naselje od nekih 7o kuća. U to vrijeme stanovnici ovog poborskog naselja bili su neposredni oslonac Đurađa Đuraševića i njegovog sina Stefanice Crnojevića u kontrolisanju njihovih interesa u kotorskom i budvanskom distriktu.

Dakle, u pomenutom dvorcu je sve do 1435. godine, dok nije na uporno insistiranje Mlečana konačno porušen u skladu sa Smederevskim sporazumom zaključenim te godine u Smederevu između Mletačke Republike i despota Đurađa Brankovića, sa porodicom  živio Stefanica Crnojević, a u njemu je dvadesetih godina XV vijeka rođen i Stefaničin sin Ivan, gospodar Crne Gore od 1465. do 1490. godine.

Ostaci ovog hrasta na Peraj brijegu, nadalje, „pripovijedaju“ da se Stefanica Crnojević, nakon što su porušeni njegovi objekti na Đurđevcu (tvrđava) i zamak koji se nalazio na lokaciji današnjeg manastira Stanjevići, preselio u oblast oko Skadarskog jezera, koju su do 1421. godine držali Balšići. Kada je te godine umro posljednji Balšić (Balša III), njegovom posljednjom voljom Zeta je pripala Srpskoj Despotovini.

Manastir Stanjevići (današnji izgled)

Međutim, tridesetih i četrdesetih godina XV vijeka dolazi do postepenog slabljenja vlasti despota Đurađa Brankovića u Zeti. To je – razumije se – pogodovalo jačanju pozicija Stefanice Crnojevića u krajevima na zapadnim obalama Skadarskog jezera. Po gubitku dvora i utvrđenog grada na Đurđevcu iznad Budve, Stefanica je kod sela Štitari u Lješanskoj nahiji dodatno proširio i utvrdio Soko grad. Gotovo sa svih strana je bio opasan bedemima, a njegov izgled je bio u obliku izduženog trapeza, sa najvećom dužinom od oko 90 metara i širinom od oko 60 metara. U vezi s tim treba reći da je ovaj utvrđeni grad u drugoj polovini XV vijeka čuvao Crnu Goru od nadolazeće turske opasnosti, omogućavajući – pri tome – sazdanje renesansnog Cetinja i pojavu prvih crnogorskih inkunabula.

Kao što je poznato, Stefanica Crnojević je umro 1464/65. godine i sahranjen je u manastiru Komu na Skadarskom jezeru, zadužbini i mauzoleju Crnojevića, gdje počivaju – pored ostalih – njegov otac i stric, Đurađ i Lješ Crnojević.

Pošto su Crnojevići bili primorani da napuste svoju kolijevku koju je činio planinski masiv iznad Budve i Grblja, ostaci izgorjelog starog hrasta na Peraj brijegu oplakuju rušenje njihovih strateških i vitalnih objekata u ovom podlovćenskom kraju, koji ni dan-danas nijesu obnovljeni, iako uživaju status zaštićenog spomenika kulture. Istovremeno, ti crni ugarci korotuju i nestanak vladarske kuće Crnojevića sa istorijske scene crnogorske. Ovo tim prije jer su oni svojom ukupnom političkom i kulturnom misijom snažno usmjerili istorijski tok razvoja Crne Gore, obnavljajući njenu državnost koju su još u XI vijeku utemeljili dukljanski knez Vladimir i  Vojislavljevići.

Za razliku od onog na Peraj brijegu, stari hrast koji je Petar Prvi zasadio nedaleko od ulaza u manastirski kompleks Stanjevići još uvijek prkosno odolijeva vremenu, munjama i gromovima, koji su Lovćenu muzika. Jedino ga je obuzeo i zarobio bršljan, koji – očigledno – isisava njegove životne sokove. Ukoliko se blagovremeno ne ukloni, navedena puzavica može da ugrozi vitalnost ovog hrasta i doprinese sušenju pojedinih grana iz njegove krošnje. No, uprkos tome, on „kazuje“ svoju priču o Stanjevićima. Priču o njegovom osnivanju i važnim događajima koji su se ovdje desili.

Stari hrast na ulazu u manastir Stanjeviće

Nastanak manastira Stanjevići (koji je nazvan po poborskom bratstvu Stanjevići, kasnije Kapisoda) vezuje se za vladiku Danila Šćepčeva Petrovića, rodonačelnika poznate crnogorske dinastije Petrović – Njegoš. Pošto je 1714. godine, u pohodu Numan paše Ćuprilića, opustošeno Cetinje i Cetinjski manastir, vladika Danilo se sklonio u Stanjeviće, gdje je za svoje potrebe obnovio ruševine nekadašnjeg dvorca Crnojevića. Ovako obnovljeni objekat kasnije će kao dio konaka ući u sastav manastirskog zdanja Stanjevići.

Stari hrast – nadalje – „pripovijeda“ kako je vladika Danilo boravio u Stanjevićima sve do 1724. godine, kada je od novca koji je donio iz Rusije renovirao i osposobio Cetinjski manastir i tako se vratio u staru rezidenciju.

Stari hrast na ulazu u manastir Stanjeviće (detalj)

Priča dalje kaže da je za ovaj manastir posebno bio vezan vladika Sava Petrović. „On je u pravom smislu bio kaluđer isposnik i povučeni čovjek, sušta suprotnost Danilu. Izbjegavao je miješanje u svjetovne poslove svoje zemlje, trudio se svim silama da izbjegne sukobe sa Turcima i da ojača veze s Rusijom i prijateljstvo s Mletačkom Republikom“ (Ljubomir Kapisoda Stanjević: „Manastir Stanjevići stogodišnja rezidencija dinastije Petrović“, Cetinje, 1998, str. 38).

Ideju vladike Danila da na Stanjevićima podigne crkvu i manastir, poslije njegove smrti je ostvario vladika Sava Petrović. S tim u vezi stari hrast „podsjeća“ da je u „Cetinjskom ljetopisu“ zapisano: „Godine od Hrista 1736. sagradi vladika Sava na Stanjeviće crkvu hram živonačelnije Trojice i manastir sastavi“.

Posvećen prvenstveno crkvenim poslovima, vladika Sava je za potrebe manastira Stanjevići kupovao zemljište od mještana Pobora i Maina, o čemu postoje sačuvani brojni kupoprodajni ugovori i pisane zabilješke. Pored ostalih, preci autora ovog zapisa, dva brata Duletići (Ivan Vuletin i Marko Vuletin) su 1744. godine vladici Savi, u okolini Stanjevića, prodali određene baštine.

Treba reći da je u manastiru radila škola za opismenjavanje koju je – pored ostalih – pohađao i Petar Prvi, čije mirsko ime nije zabilježeno ni zapamćeno. On je na crnogorski mitropolitski tron stupio 1784. godine i Crnom Gorom je vladao punih 46 godina (umro je na Lučindan 1830. godine, a za svetitelja je proglašen 1834. godine).

 Za ovih 46 godina vladavine Svetog Petra Cetinjskog na  Stanjevićima su se zbili – kako „svjedoči“ stari hrast na Podhrastiću – brojni znameniti događaji koji su obilježili njegovu epohu. Tako je Petar Prvi 1786. godine, „pri ruševinama manstirske pojate i guvna […], vrativši se iz Rusije, najprvi odnjivio korun (krtolu), za koji do tada nijesu znali Crnogorci ni Primorci, a od tada ne znaju za glad“ (Mladen Crnogorčević: „Crkve i manastiri u općini Budvanskoj“, Zadar, 1901, str. 25).

Svakako, pojava krompira u doba gladi bio je prelomni događaj u prevazilaženju veoma teške socio-ekonomske situacije i sveopšte nemaštine u Crnoj Gori. Usljed hroničnog nedostatka hlebnog žita i drugih životnih namirnica, tzv. „ruska krtola“, koju je – pri povratku iz Rusije – iz Trsta donio Petar Prvi i zasadio na Stanjevićima, vrlo brzo je postala osnovna biljka – hraniteljica napaćenog crnogorskog naroda.

„Od ove jedne krtole s jeseni će biti desetak. A od tih desetak iduće godine moglo bi ih biti do stotinu – gotovo da se napuni vreća“ – tako je, prema poznatom romanu Čeda Vukovića („Poruke“), Vladika Sveti ohrabrivao svoj izgladnjele Crnogorce i Primorce. I gle čuda, upravo je krtola u XIX vijeku prehranila crnogorski živalj i spasila ga od egzitencijalnog kraha.

Koliko je krompir bio važan za biološki opstanak crnogorskog naroda najbolje svjedoči – kako „podsjeća“ stari hrast na Stanjevićima – Njegošev kalendar  „Grlica“, u kome će se – uz znamenite datume iz crnogorske istorije – stalno bilježiti i godine „od kako je krumpir u Crnu Goru donesen“.

Dvanaest godina nakon što je Petar Prvi zasadio prvi krompir u podlovćenskoj Crnoj Gori, u odajama manastira Stanjevići je – kako  se „prisjeća“ stari hrast – na zemaljskom saboru održanom 1798. godine izglasan prvi zakonski akt u Crnoj Gori (Zakonik opšti crnogorski i brdski). Tim zakonskim dokumentom je, za ono vrijeme i tadašnje prilike, zaveden relevantni pravni poredak u ovoj, do tada, besudnoj zemlji. Na tom zemaljskom zasijedanju izabrano je i „Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog“ (poznato u narodu pod nazivom „Kuluk“), kao centralni organ vlasti koji je brojao „pedeset činonačelnikov“. Time su postavljeni temelji za sazdanje moderne crnogorske pravne države, čime je trasiran put njenog budućeg društvenog i pravnog razvoja.

U mračnoj manastirskoj ćeliji Stanjevića Petar I Petrović je svojom rukom napisao tekst ovog prvog crnogorskog zakonika, koji je imao 16 članova. Njegovo donošenje je bio događaj od prvorazrednog značaja za Crnu Goru, koji je označio početak odlučne borbe protiv bezakonja, krvne osvete, pljačke i svakog drugog zla.

U kvrgama i njedrima starog hrasta na Stanjevićima, urezane su brojne poslanice koje je Petar Prvi ovdje sročio i odaslao ih zavađenim i zakrvavljenim crnogorskim plemenima, bratstvima i pojedincima. „Ove svojevrsne poruke ili »freske na kamenu«, kako su slikovito nazvane, nalaze se gotovo u samoj ravni sa najuzvišenijim moralnim normama i zakonima, koje je iznjedrila cjelokupna ljudska civilizacija“ (Vlado Duletić: „Budva od mita do stvarnosti“, Budva, 2010, str. 92).

Noseći u sebi svu muku života napaćenog i violentnog naroda crnogorskog, kome – uz to – poštovanje reda i zakona nije bilo isuviše svojstveno, Petar Prvi je neprestano sanjao i dozivao sunce kako da se provedri „više Gore Crne“, odnosno kako da privede „nepokorne na poslušanije“. Te veličanstvene snove pretočio je u nedostižne poslanice. Preko trideset poslanica napisao je na Stanjevićima. I sve su one impresivna svjedočanstva vremena u kome su nastale. Mnoge od njih su aktuelne i neprolazne i dan danas u XXI vijeku, kada Crna Gora pristupa evropskim integracijama. A taj naš evropski put podrazumijeva – pored ostalog – dosljednu primjenu svih onih moralnih zakona koje je još prije dva vijeka tako zdušno zagovarao i promovisao Petar Prvi.

FRESKE NA KAMENU PODLOVĆENSKOM

Stari hrast na Stanjevićima „podsjeća“ na brojne poruke Vladike Svetog koje su isklesane na ovom sivom i oskudnom, ali slobodarskom podlovćenskom kršu. Imajući u vidu njihovu gotovo mitsku snagu, aktuelnost i neprolaznost, citiraćemo neke izvode iz poslanica Petra Prvog, koje je u knjizi  „Poslanice“ (Cetinje, 1993) sabrao i objavio naš poznati književnik Čedo Vuković. 

„Znate, kako sam vazda molio i zaklinja, da među sobom mirno živite i da jedan drugomu pakost i zlo ne činite. […] Za to vas molim i svakoga strašnijem imenom božijim zaklinjam, nemote toga siromaha ćerati i tu zemlju grabiti, no se prođite ot njega i ot njegove napasti. Koji neće poslušati, takvi da je u Gospoda Boga proklet i da mu sve bude prokletno i zlosrećno, a pravima i poslušnim da bude Bog u pomoć“ (1790).

„Naša vrata slobode nek su svakom slobodu ištućem otvorena. I to neka vi je amanet, jer ako tako ne uzradimo, onda mi niti smo slobodni niti što vrijedimo, niti zaslužujemo zvati se potomcima našije slavnije prađedova, koji su kćeli i znali svoju bogomdanu slobodu uvažavati i dijeliti je i drugome čoeku, koji je iz čemernog i bogomrskog robstva ište“ (1790).

„Evo smo došli, mili moji vitezovi i čestiti junaci, došli smo da s neprijateljem našu krv prolijemo; došli smo da osvjetlamo obraz pred svijetom, došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na međi svojih besmrtnih prađedova ostavlja.

[…] Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi – da pokažemo neprijatelju što su kadre junačke gore“ (1796).

„Ni same ledene stijene ne dam za nikakvo blago ovog svijeta, jer su i ledene stijene prekupane u junačkoj krvi. […] Neću blaga ni bogatstva, ali oću poštenje pod kojim zajedno s mojim narodom živim i umrijeti želim.

[…] Na sablju smo dobili. Bez sablje ne puštamo, pa makar junačka krv do koljena potekla“ (1799).

„Videći našu neslogu i domaću rat u sva plemena od vaše Nahije, ja s mojom najvišom žalošću i plačem vidim da ste svi sami sebe i svojoj đeci najviši krvnici i neprijatelji duševni i tjelesni i da svi đavoli i svi vaši neprijatelji od svijeta ne bi mogli toliko zla, ni toliko štete učiniti, koliko vi sami sebe činite.

[…] Vi činite ono što znate, no ne znate što činite“ (1822).

„Ja sam odavno vidio da ovdje živjeti ne mogu i evo dođe vrijeme da od sile cetinjske pod starost bježim iz Cetinja.

[…] Da među Turke živim, ne bih toliki zulum trpio, koliko trpim od Crnogoracah“ (1823).

„I do sada ste dosta lijepo radili, ali evo sad s mojom velikom žalosti čujem da je među vama udarila velika nesloga i da neki Bjelopavlići brane zle ljude od kastiga. A đe se zli ljudi ne kastigaju, tu nikakvoga dobra biti ne može“ (1828).

Imajući u vidu da poslanice Petra Prvog predstavljaju jednu od temeljnih kulturno-istorijskih i književnih vrijednosti Crne Gore, s pravom se može reći da je sa njima pripremljena i nagoviještena gorostasna pjesnička pojava i figura Petra II Petrovića Njegoša, pjesnika među vladarima i vladara među pjesnicima. 

Treći hrast Petra Prvog kod izvora Velika česma iznad Starih Viškovića je – odista – impozantnih dimenzija. Visok je oko 17 metara, dok se prečnik njegove široke i razgranate krošnje kreće, čak, i do 23 metra. Obim debla pri samom korjenovom vratu iznosi nevjerovatnih 10,80 metara. Na visini od jednog metra obim stabla je oko pet metara, a njegov prečnik na toj visini iznosi oko 1,60 metara. Po svojim repezentativnim dendrometrijskim vrijednostima ovaj, po mnogo čemu, fascinantni hrast je – svakako – jedan od najvećih na području budvanske opštine.

Iz njegove aure isijavaju – takođe – brojne i zanimljive istorijske priče. Jedna od tih priča kaže da je Vladika Sveti, prilikom svojih šetnji, znao da se ispod ovog hrasta odmori i ugasi žeđ sa hladnom izvorskom vodom, uzputno razmišljajući i praveći strategiju kako da odbrani slobodu otačestva ne samo od Turaka, nego – isto tako – i od narastajuće francuske sile „kičeljivoga Napoleona, ljutoga gonitelja i neprijatelja svega roda čelovječeskoga“.

Stari hrast kod Velike česme

Stari hrast – nadalje – „pripovjeda“ kako je 1797. godine prestala da postoji Mletačka Republika, koja je gotovo četiri stoljeća gospodarila Bokom i Crnogorskim primorjem, tj. nekadašnjom Donjom Zetom. Austrija i Francuska su podijelile njene teritorije, s tim da su Dalmacija i Boka pripale Austriji. Nakon pobjede Napoleona Bonaparte nad udruženim austrijsko-ruskim snagama u bici kod Austerlica (1805), mirom u Požunu (Bratislavi) Francuska je dobila Dalmaciju i Boku. „Iako je tada sva Evropa drhtala pred Napoleonovom silom, mitropolit Petar I sa Crnogorcima, podstaknut ruskom pomoći, vidio je šansu da Boku vrati matici“ (Miomir M. Marković: „Crnogorski rat“, Podgorica, 1996, str. 127).

Početkom 1806. godine vladičina vojska je ušla u Boku Kotorsku. Poslije toga u Boku uplovljava i dio eskadre ruske pomorske flote, koju je predvodio viceadmiral Senjavin. Među stanovništvom ovog najljepšeg fjorda na svijetu je zavladalo veliko narodno oduševljenje.  S druge strane, krajem maja 1806. godine francuska vojska je okupirala Dubrovnik i uputila se prema Cavtatu. Pod komandom Petra Prvog, Crnogorci i Primorci (među Primorcima su – kako „svjedoči“ stari hrast kod Velike česme – dominirala budvanska plemena Brajići, Pobori i Maini) krenuli su Francuzima u susret i oko Cavtata sukobili se sa njima. U ovim borbama francuske trupe su pretrpjele znatne gubitke i bile su primorane da se povuku u Dubrovnik.

„Nastupio je jedan od najslavnijih trenutaka u ratnoj istoriji Crnogoraca, kad je njihova vojska ukrstila mačeve sa najmoćnijom i najproslavljenijom armijom ondašnje Evrope. U istoriji Napoleonovog prodora na Balkan zabilježeno je ime Crnogoraca stihovima jednog od najvećih pjesnika evropskog romantizma (Prosper Merime)“ (Branko Pavićević: „Istorija Crne Gore“, knjiga četvrta, tom prvi, Podgorica, 2004, str. 66).

Tokom svih ratnih sukoba do kraja 1806. godine Francuzi od Crnogoraca trpe, na širokom potezu od Boke do Korčule, sve same poraze i velike gubitke. Međutim, sklopljenim mirom u Tilzitu (jula 1807. godine) Rusi su Boku prepustili Francuzima, ne vodeći – pri tome  – računa o legitimnim crnogorskim interesima. Tako su apsolutni pobjednici na bojnom polju (Petar Prvi i Crnogorci, potpomognuti sa Primorcima), voljom velikih sila, bili primorani da napuste Boku Kotorsku i povuku se u svoja brda oko Lovćena, tog veličanstvenog crnogorskog Olimpa.

Šest godina kasnije (1813), kada je – doduše – Napoleon Bonaparta bio na zalasku svoje političke i vojne moći, Crnogorci su  ponovo oslobodili Boku od Francuza. Tada je u Dobroti održana Narodna skupština na kojoj je odlučeno da se Boka ujedini sa slobodnom Crnom Gorom. Ali, velike sile su još jednom presudile. Odlukom Bečkog kongresa (1814) Boka je pripala Austriji.

Kao mnogo puta u istoriji, i ovom prilikom se potvrdilo da je – kako „rezonuje“ stari hrast zasađen svetom rukom Petra Prvog kod izvora Velika česma – malim narodima suđeno da krvare i ginu na bojnom polju, dok se diplomatija i krupne političke odluke isključivo nalaze u rukama velikih sila. Tako je i sudbina Boke na početku XIX vijeka odlučena ishodima na dalekim ratištima i za konferacijskim stolom, prilikom zaključivanja mirovnih sporazuma.

Stari hrast kod Velike česme (detalj)

Iako su Francuzi i Crnogorci u Boki bili nepomirljivi protivnici (poznato je da su „Francuzi svuda javno govorili, da se Crna Gora neće unaprijed zvati crna, nego krvava gora“), Petar Prvi je znao da, svojim izuzetnim stasom, odlučnim držanjem, otmenim ponašanjem i briljantnim umom, impresionira francuske generale i javne ličnosti sa  kojima se susretao. O tim njihovim impresijama i zapažanjima ostali su sačuvani pisani tragovi.

FRANCUZI I PETAR PRVI

Veoma je čuven razgovor koji su u Kotoru (1807) vodili francuski general-maršal Ogist Marmon i Petar Prvi. Iz tog govorničkog duela navodimo jednu zanimljivu „iskru“:

„General: Kako su vas Crnogorci poslušali, da se biju s nama a nijesu vas htjeli poslušati, da k meni u fortecu dođete? Ali vam Crnogorci zapovijedaju?

Mitropolit: Konečno tako što; oni negda slušaju, a negda i zapovijedaju kako narod slobodni. Ovo se i u kraljevine dogoditi može, a kamo li ne u Crnu Goru“.

Kako su pojedini poznati Francuzi doživljavali ličnost i istorijsku misiju Petra Prvog dajemo u nastavku ovog zapisa.  

„On ima veličanstven stas, lijep oblik, on nosi vrlo dugu bradu i čuva dostojanstven izgled koji izaziva duboko poštovanje“ (Viala de Somijer).

„On je prijatan i učtiv; on je ne samo milostiv već takođe istinski gostoljubiv prema svima onima koji se jave kod njega, ma koje vjere bili“ (Viala de Somijer).

„On zna vrlo dobro italijanski, njemački i ruski; on zna malo engleski i vrlo malo francuski“ (Viala de Somijer).

„Čovjek jakog duha i vrlo čvrstog karaktera“ (Ogist Marmon).  

„Pedeset i tri godine upravlja Crnom Gorom s osobitom pameću i brani je s neustrašivom hrabrošću“ (Gzavije Marmije).

„Petar I je bio za ovu malu brdsku zemlju što jedan drugi Petar I za prostranu rusku imperiju“ (Gzavije Marmije).

„On je najveći čovjek kojega je rodila Crna Gora“ (Anri Delari).

„Veliki vladika“ i „Osnivač moderne Crne Gore“ (Pjer Kokel).

Treba reći da su svi ovi citati preuzeti iz knjige „Poslanice“ Petra I Petrovića, koju je za štampu priredio književnik Čedo Vuković (Cetinje, 1993).

Imajući u vidu koliki neprocjenjivi značaj za crnogorsku slobodu,  kulturu i državu imaju Crnojevići i Petrovići, odnosno Đurđevac i Stanjevići, postavlja se pitanje na koji način se danas taj ogromni istorijski kapital može valorizovati, odnosno uključiti u turističku ponudu Budve. Za početak predlažemo da se promoviše pješačka izletnička tura pod nazivom „Putem Petra Prvog“ na relaciji: hotel „Zamak“ – Velika česma – Stanjevići – Peraj brijeg – Đurđevac – Gornji Pobori – Donji Pobori – hotel „Zamak“ (u dužini oko 10 km). Zastupani jednodnevni izlet, sa eventualnim posluženjem u navedenom hotelu, pored naglašenih rekreativnih vrijednosti (boravak u gotovo netaknutoj prirodi – na idealnoj nadmorskoj visini od 500 – 850 metara), predstavljao bi i svojevrsni čas iz slavne i slobodarske crnogorske istorije, koja se u velikoj mjeri stvarala u ovom podlovćenskom kraju, okrenutom prema moru.

Pri tome, bilo bi neophodno da se dva preostala hrasta Vladike Svetog (kod izvora Velika česma i na Stanjevićima), stave pod zaštitu kao spomenici prirode, zbog očuvanja njihovog istorijskog značaja i  sjećanja, kao i dendrometrijskih karakteristika i pejzažne atraktivnosti. Time bi se podigao nivo društvene svijesti i brige o njihovom značaju, što bi – svakako – uticalo da ne dožive sudbinu onog hrasta na Peraj brijegu, koji je prije desetak godina izgorio u požaru.

U vezi s tim treba istaći da prelijepom i gorostasnom hrastu pored Velike česme danas prijeti jedna druga opasnost. Naime, pojedine grane iz njegove bogate i veličanstvene krošnje evidentno počinju da se suše. Ta devastirajuća pojava na ovom izuzetnom ukrasu podlovćenske prirode je naročito dobila na intezitetu u proteklih desetak godina. Stoga nauka (biolozi, ekolozi i dr.) i Zavod za zaštitu prirode Crne Gore moraju, što prije, dati odgovor na pitanje zašto ovaj hrast, kada ništa drugo u neposrednom okruženju ne vene, počinje postepeno da propada. Ukoliko zastupani odgovor ubrzo ne uslijedi ili izostane, odnosno ako se ne preduzmu sve neophodne mjere zaštite, lako može doći do tihog „umiranja“ ovog svetog i istorijskog hrasta, kojeg je svojevremeno, svojom rukom, zasadio Petar Prvi.

Petar II Petrović Njegoš