MISTERIJA USKRŠNJIH OSTRVA

Vekovima skriveno od uobičajenih morskih puteva i još dalje od radoznalih očiju slučajnih putnika, Uskršnje Ostrvo sa svojim neverovatnim statuama predstavlja izvor neprekidnog oduševljenja celog sveta

Kameni kipovi sa Uskršnjih ostrva već vekovima zadivljuju zapadnog čoveka. Sadšnji stanovnici, kao i oni koje su na ostrvima zatekli prvi moreplovci, nikada nisu znali da objasne ko je, kako i zbog čega podigao monumentalni niz kipova, okrenutih moru.
Kipova, zagledanih u daljinu, koji kao da nekoga iščekuju. Na ova pitanja još ni dan danas nema odgovora.

Uskršnja ostrva, koja domoroci oduvek zovu ‘Rapa Nui’, što bi u prevodu bilo ‘pupak sveta’, nalaze se usred Tihog okeana, oko 3.760 kilometara daleko od obala Čilea. To je trougaono vulkansko ostrvo prečnika 17 kvadratnih kilometara. Vrh najvišeg od tri ugašena vulkana, uzdiže se do 511 metara nadmorske visine. U jedinom gradu na jugozapadu ostrva, Hanga Roa, živo oko 3.000 stanovnika. Ostatak ostrva je danas prirodni rezervat. Uskršnje ostrvo teritorijalno pripada Čileu. Dugo je vladalo mišljenje da su prvi stanovnici bili Južnoamerikanci.

Ali, najnovija genetska istraživanja pokazuju da su najstariji Rapa Nui stigli na ostrvo iz Francuske Polinezije, u 5. veku nove ere. Najbliža ostrva, Pitkarn, nalaze se 1.800 kilometara dalje i poznata su po tome što se na njih iskrcala pobunjena posada broda ‘Baunti’. Ovaj divlji kraj, kojim dominiraju tri vulkana, stalno je na udaru vetrova.

Zbog retke vegetacije, putniku koji im priđe odmah upadaju u oči visoki predivni kipovi od vulkanskog kamena koji se uzdižu na rubovima ostrva.
Ovi kipovi predstavljaju prave stilizovane ljudske glave. Čela su im ispupčena, u udubljenjima za oči usađeni su ispolirani komadi korala, nos je dugačak a obrazi glatki. Neki od kipova teški su više od 40 tona i visoki nekoliko metara.

Pred tim neverovatnim divovima čovek se oseća sićušno i mizerno mali. Odmah se svima nameće samo jedno pitanje. Kome je palo na pamet da izvaja ovakvo nešto? Kakva to tajanstvena bića predstavljaju ovi kipovi? Kakva je nadljudska snaga uspela da ih iskleše i podigne na postolja od crvene stene? Kakvu su to tehniku upotrebili da bi pomerili tone i tone kamena?

Nezaineteresovanog i praznog pogleda kipovi posmatraju more i unutrašnjost ostrva. Tako ih je video i holanđanih Jakob Rogeven koji se iskrcao na obalu ostrva na Uskrs, 6.aprila 1722. godine. Bio je prvi evropljanin koji je tamo kročio i on ih je i nazvao Uskršnja ostrva. Ovi ogromni kipovi su ga zapanjili, a tamo se i združio sa domorocima – belim ljudima crvene kose, ali i sa tamnoputima.

Posle njega su došli Španci, a kasnije i kapetan Kuk.

Tek 1955. na ostrvo se iskrcala prva naučna ekspedicija, koju je predvodio Tor Hejerdal, čuveni junak ekspedicije Kon-Tiki, koji je, 1947. godine istoimenim splavom prešao preko južnih mora. Hajerdalovu ekspediciju na Uskršnja ostrva pratila je sva štampa, a on je odlučio da sa svojom ekipom otkrije tajnu divovskih kipova. Za taj zadatak dao je sebi šest meseci.

POGLAVICA PRIČA

Kada se iskrcao na ostrva, urođenici su mislili da poseduje manu, natprirodne sposobnosti koje su povezane sa skulpturama, i prišli su mu sa velikim poverenjem. Uputili su ga u tajnu bogova. Odakle su došli ti kipovi? Zbog čega je veliki broj oboren, kao u žurbi? Zbog čega su kamene alatke, korišćene u kamenolomima razbacane tako daleko, kao da je to urađeno u trenutku paničnog straha? Kakvo je značenje neobičnih crvenih ‘šešira’ kojima su kipovi pokriveni? Urođenici ove šešire zovu pukao, što znači punđica.

Neki domoroci imali su kose crvene, gotovo plamene boje, i Hejerdal je pomislio da bi to moglo da pomogne rasvetljenju tajne. Malo pomalo, uporedo sa saznavanjem domorodakih legendi, među kojima i one o ‘osveti kratkouhih’, kockice su polako počele da se slažu. Hajerdal je shvatio da na ostrvu postoje dve kategorije domorodaca: hanau eepe ili dugouhi i hanau momoko ili kratkouhi.

Prvi su bili direktni potomci rase vođa koja je bila predstavljena kipovima. Dugouhi su bili jedini koji su primali ‘manu’, to jest natprirodne sposobnosti povezane sa kipovima. Potomci dugouhih su, dakle, bili jedini vlasnici pećina punih kamenih kipova. Posedovali su tako ogromnu količinu informacija koje su koristili do maksimuma.

Tako je saznao i značenje reči rongo – rongo: tajanstveni rukopis koji je otkriven na ostrvu. Rongo – rongo bio je jedini pisani jezik kulture Rapa Nui. Lingvista Stiven Fišer objašnjava kako je proveo godine dešifrujući ga: ‘Da bih uspeo da ga dešifrujem, najpre sam morao da otkrijem kakav se jezig mogao govoriti na ostrvu. Rapa Nui su govorili ranijim oblikom polinezijskog, koji mi nazivamo Stari Rapa Nui.

Onda je trebalo odgonetnuti kakav je to jezik bio. Neki od njihovih starih napeva i legendi pokazuju sličnu strukturu, što mi je omogućilo da premostim problem i uz određeni zvuk stavim i određeni znak. Najveći izazov predstavljao je pokušaj da shvatim kako su osmislili pisanje. Mi imamo alfabet, a Rapa Nui su imali hijeroglifsko pismo.

Rongo rongo je linearan i čita se sa leva na desno. Kada čitalac stigne na kraj, okreće pločicu za 180 stepeni i nastavlja sa čitanjem naopačke, ponovo s leva na desno, nastavljajući prekinutu rečenicu teksta. Većina preživelih zapisa Rapa Nui čine napevi o stvaranju sveta, a svi artefakti ispisani jezikom Rongo rongo, bili su načinjeni od drveta.

Kada je Hajerdal upitao Atana, ostrvskog poglavicu, kako su kipove prevozili od kamenoloma do sadašnjih sedišta, on je odgovorio: ‘Oni su hodali’. Hajerdal nije bio zadovoljan odgovorom i insistirao je da mu se kaže nešto verovatnije. Onda mu je Atan objasnio da je reč o legendi i da su ‘moai’ hodali pomoću drvenih oblica, ‘miromanga erua’.

Otkrio je i način na koji su kipovi podizani: pomoću poluge, formirane od tri solidne grede oslonjene na gomilu kamenja, koja je ‘zidana’ kako su radovi napredovali. Dvanaestoro ljudi radilo je 18 dana na uspravljanju kipa teškog 25-30 tona. Kipovi su, takođe je otkrio Atan, podizani u slavu preminulih kraljeva. Ostalo je pitanje i kako su klesani od, kao čelik tvrdog, vulkanskog kamena?

I tu je Atan dao odgovor: vulkanski kamene je, zapravo, okamenjeni pepeo. Domoroci su ga smekšavali stalnim kvašenjem.

Društvena i ekonomska moć poglavice klana ili plemena, merila se veličinom i brojem Moaia koje je imao. Među poglavicama klanova vladalo je surovo nadmetanje u pravljenju najvećeg i najboljeg Moaia. Obično je svaki od njih imao 1 do 15 potpuno završenih Moai skulptura, visokih između 3 i 8 metara. Još više Moaia je bilo u fazi izrade.

Smatra se da ih je u oblasti vulkana Rano Raraku napravljeno blizu 12.000, iako mnoge Moai skolpture nikada nisu postavljene na svoja mesta.
U prošlosti su Uskršnja ostrva bila šumovita. Domoroci su koristili drveće da bi prevozili i podizali kamene kipove. Ostatak šume morao je nestati u ogromnom požaru koji je izazvan velikim ratom među stanovnicima ostrva. Masakr je preživeo samo jedan čovek – Oroina, a poglavica Atan je bio njegov direktan potomak.

Novim i novim razgovorima i pitanjima Hajerdal se polako približavao verovatnoj istini. Saznao je da su pre mnogo vremena dugouhi dominirali kratkouhima. Ovi drugi su, zapravo, bili robovi, čiji je zadatak bio da ostrvo očiste od obilja nekorisnog kamena kako bi se dobila obradiva zemlja. Kratkouhi su se, konačno, pobunili. Izbio je ‘građanski rat’. Da bi se isvetili, pobunjenici su rušili kamene kipove.

ČOVEK PTICA

Postepeno, na ostrvu je počela da se rađa jedna nova religija, u čijem je centru bio lik Čoveka – Ptice. Ta religija je zanela poglavice klanova i bukvalno spasla ostrvljane. U čast Čoveka – Ptice, na jugozapadnoj strani najvećeg vulkana Rano Kao, sagrađen je novi grad – Orongo. Nedaleko od obale, a nasuprot Orongu, nalazila su se dva sićušna ostrva, Motu Iti i Motu Nui, oba prekrivena petroglifima u slavu Čoveka – Ptice.

Svakoga proleća, najsposobniji i najjači mladići iz svakog plemena trkali su se plivajući kroz uzburkano more prepuno ajkula do ostrva Motu Nui, da bi videli prvo jaje koje je te godine snela morska lasta – Manu Tara. Najspretniji mladić bi ukrao jaje, vratio se plivajući nazad i uspeo se uz strme stene rodnog ostrva.

Pobednik, o kome je odlučivao sveštenik, sa svojim saplemenicima bi vladao ostrvom godinu dana. Imao je pravo da bira iz oskudnih zaliha hranu i odgovornost da ostatak pravilno raspodeli ostrvljanima. Stvorivši sistem koji je sprečavao dalje iscrpljivanje životnih resursa i uspostavivši plemensku toleranciju, Rapa Nui su uspeli da opstanu sve do dolaska Evropljana.

GDE JE ISTINA

Da li se Hejerdal imalo približio istini za kojom je tragao? Mnoge analize kažu da nije! Karbonskom datacijom je, recimo, utvrđeno da su poslednji kipovi sa Uskršnjih ostrva napravljeni oko 1680. godine. Kratkouhi su se doselili tamo mnogo kasnije. Ipak, otkriveni su tragovi ogromnog požara koji se podudara sa prestankom pravljenja kipova. Hajerdala je zanimalo i ko su bili i odakle su došli dugouhi, gospodari ostrva.

Prema legendi, oni su imali belu kožu i kosu crvenu kao plamen. Manji deo stanovnika ostrva i danas ima belu kožu i crvenu kosu. Malo dalje, kroz legende Južne Amerike, sreću se bradati bogovi plamene kose i visokog rasta. Jedan od takvih bića je i bog Kvecalkoatl.

A istraživač i osvajač Francisko Pisaro primetio je, po dolasku u Peru, da su članovi kraljevske porodice Inka znatno viši rastom od svojih podanika, da im je koža bleđa a kosa crvenkasta. Indijanci su mu objasnili da su oni ‘virakoha’, odnosno da pripadaju višoj, božanskoj rasi. Uostalom, i evropske osvajače prihvatili su kao božanska bića, zbog čega im nisu pružali nikakav otpor.

Da li su peruanski Indijanci imali veze sa dugouhima? U pokušaju da odgovori na ovo pitanje Hajerdal je dao na analizu krv dugouhih stanovnika Uskršnjih ostrva. Odgovor iz laboratorije bio je odrečan: ti ljudi nisu imali nikakve veze sa južnoameričkim indijancima niti sa stanovnicima Polinezije.

Odakle su onda došli ljudi koji su i bez tehničkih znanja umeli da koriste točak i polugu? Hejerdalu je u jednom trenutku palo na pamet da su Uskršnja ostrva, možda, deo potopljenog kontinenta. Na ostrvu se, naime, vide i popločani putevi koji vode direktno u more. Da li su se nastavljali na morskom dnu? Pokušao je to da proveri. Jedan ronilac iz ekipe istražio je dno mora, ali putevi su, kao što se i sa kopna videlo, u moru odjednom završavani?!

Erih fon Deniken objavio je 1976. godine svoju teoriju o Uskršnjim ostrvima, naravno, vezanu za vanzemaljce. Po njemu, divovske kipove je mogla da podigne samo nadljudska inteligencija. Vanzemaljci se nisu, tvrdi Deniken, slučajno našli na ostrvu sa kojeg nisu mogli da odu, pa su, iz puke dosade isklesali stotine kipova, gde je na kraju po njih došao svemirski brod.

Da bi potkrepio svoju tezu, Deniken kaže da domoroci nisu imali ni čime da klešu tako tvrd kamen, niti sredstva da ga pomere, i da ih, uostalom, nije bilo dovoljno za tako velike poduhvate. ‘Šeširići’ na kipovima su, po Denikenu, naravno, kacige.

Tor Hejerdal je 1976. godine, na insistiranje jednog američkog publiciste koji je kasnije od toga napravio knjigu, odgovorio Denikenu pobijajući njegove teze. Ipak, dosta sveta i danas veruje Denikenovim tvrdnjama.

Zar ne ide njima u prilog i jedna od ostvrskih legendi koja govori o ljudima – pticama? Po Denikenu, oni su simbol vanzemaljaca, dok antropolozi o njima misle isto što i o ostalim animalnim simbolima.

Postoji i hipoteza da su prve kipove zaista pravili vanzemaljci ili prve generacije njihovih potomaka, nastalih genetskim mešanjem sa domorocima. Kasnije je sećanje izbledelo, ali su stanovnici ostrva nastavili da ih prave, sada već kao svoje idole.

ISTORIJA USKRŠNJEG OSTRVA

V-VIII vek nove ere:

Na ostrvo stižu prvi naseljenici. Genetske analize zuba i mitohondrijalne DNK pokazuju da su ovi ljudi stigli sa Markeskih ostrva u Francuskoj Polineziji, udaljenih od Uskršnjeg ostrva 4.185 kilometara ka zapadu. Najstarija ostrvska statua potiče iz 5. veka nove ere i neverovatno je slična Tiki statuama sa Markeskih ostrva.

IX-XI vek nove ere:

Rađanje civilizacije Rapa Nui. Svaki klan pokušava da napravi najveći i najbolji Moai – gigantsku skulpturu koja predstavlja njihove pretke. Bavili su se ribolovom, poljoprivredom i gajenjem živine.

XII-XVI vek nove ere:

Vrhunac Moai religeije. Rapa Nui su svoje džinovske skulpture transportovali pomoću drvenih oblica, napravljenih od stabala drveća.

XVI vek:

Siromaštvo morskih resursa, nateralo je ljude da gotovo potpuno iscrpe zemljište. Previše stabala je posečeno da bi se transportovale skulpture. Ljudi su izgubili veru u pretke i Moai religija je napuštena. Međusobno zaraćeni klanovi se bore za prevlast nad ograničenim ostrvskim resursima hrane, a kanibalizam postaje svakodnevna pojava.

XVII-XVIII vek:

Religija Čoveka – Ptice se uzdiže na vreme da spreči pojavu potpune anarhije na ostrvu. Petroglifi pokazuju da je šampion takmičenja Čoveka – Ptice bio izuzetno poštovan i obožavan.

XVIII-XIX vek:

Dolazak Evropljana bio je više nego što je krhki ekosistem ostrva mogao da podnese.
Tokom 1862. godine, većina ostrvskih domorodaca je završila u kandžama trgovaca robljem.
Oni koji su uspeli da pobegnu i da se vrate, svojim saplemenicima su doneli novu nevolju – male boginje. Tako je zauvek izgubljen i ključ za razumevanje pisanog jezika Rapa Nui.
Kipovi sa Uskršnjih ostrva i dalje su predivni i posebno tajanstveni. Možda će ta tajna, nekim čudom, jednog dana biti otkrivena, a sve dotle teorije o njima će biti samo manje ili više verovatne.

Lovćen

Mauzolej na Lovćenu

Čovjek koji se smijao smrti

Čovjek koji se smijao smrti

 Ljubo Čupić

Bez njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmijehu su se divile generacije. Bez tog osmijeha udžbenici istorije bi nam bili siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se neprijatelju treba nasmijati u lice...
Riječ je o legendarnom Čedomiru - Ljubu Čupiću. Narodnom heroju. Čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmijehom pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad napisano mnogo tekstova, mnogo stihova "strijeljan je u maju 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora", stoji između ostalog u Zborniku "Narodni heroji Jugoslavije". U njemu se još može naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred njegovim osmijehom. Slične podatke nalazimo i u spomen - knjizi "Pali borci NOB - danilovgradskog kraja". Rođen je 1913. godine. Porijeklom je iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.
Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete "Đuro Đaković", formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do izražaja nakon formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942. godine).
U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića, pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao komunista i komesar čete imao je junačko druženje. Prkosio je okupatoru i njihovim slugama. Rodbini poručuje da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Kvislinzi u Nikšiću organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Ljubo je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove riječi su odzvanjale kao optužbe pa su organizatori procesa, na brzu ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: "Živjela slavna komunistička partija!" i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine.
Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine strijeljan, ali - nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je u legendu. Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli pjesnik. Osmijeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen. U njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču i danas sve podsjeća na njega. I spomen plaketa Udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, ustanovljena povodom 65-te godišnjice ustanka naroda Crne Gore i kuća u kojoj je živjela njegova porodica i nadahnute priče mještana o Ljubovoj porodici - ocu Savu, majci Stani, braći i sestrama. Slično je i u Nikšiću gdje Zavičajni muzej godinama čuva priču o heroju, o njegovom prstenu sa crnim kamenom, u Podgorici gdje je nedavno donesena odluka da jedna ulica u naselju Zagorič dobije ime Ljuba Čupića.
Kad je sredinom oktobra prošle godine "Pobjeda" ovom događaju posvetila jednu reportažu, nijesmo ni slutili kakvo ćemo interesovanje izazvati kod čitalaca. Zahvaljujući njoj, došli smo i do Ljubove fotografije iz studentskih dana koja dosad nije objavljivana, ali i do mnogih podataka iz života heroja koji je "ljubio zvijezde". Naši čitaoci su nam, između ostalog, javili da se velika Ljubova fotografija danas može naći i u Muzeju rata u Japanu, da se narod u Cetinju za vrijeme okupacije ispred neprijateljskih cijevi klanjao pred herojevim osmijehom u izlogu jednog hotela... Ovo je osmijeh od koga se može mnogo naučiti i dostojan je samo Ilijade i grčkih junaka, napisao nam je Srećko Rakićević, student iz Novog Sada. Ostali su tražili više podataka o Ljubovom životu i njegovoj porodici. O njegovoj Gropi, Zagaraču, Nikšiću, studentskim danima... bilo je naravno i onih koji su se interesovali zašto se u nekim istorijskim dokumentima, pa i na spomeniku strijeljanim u Donjem Zagaraču, pored Ljubovog imena može naći prezime Ćupić, a ne Čupić. Ili još preciznije, zašto njegovi i najbliži rođaci nose prezime Ćupić?
O ovim i mnogim drugim temama, razgovarali smo ovih dana sa Nikolom Ćupićem, penzionerom iz Podgorice, čijem ocu Radovanu je Ljubo bio brat od strica. Ili mnogo preciznije: moj đed Mitar i Ljubov otac Savo Tomeljin su bila braća, priča Nikola. Mitar je imao samo sina Radovana, a Savo desetoro djece. On i njegova supruga Stana, inače od Burića iz Zagrade iznad Danilovgrada su imali sinove - Draga, Ljuba, Veljka, Ratka, Vukana, Martina i Momčila, odnosno kćerke - Danicu, Darinku i Martu. Malo se zna, nastavlja naš sagovornik, da su svi oni rođeni u Argentini, odnosno da su ovamo došli kad je izbio Prvi svjetski rat. Put ih je naprije odveo na Kosovo, a zatim u Nikšić. Treba reći i to da od loze Sava Tomeljinog, po muškoj i ženskoj strani ima samo nekoliko nastavaka - dva Dragova sina, Ratkova kćerka sa dva sina, a zatim Martinov sin koji danas takođe živi u Beogradu... No i pored toga moja porodica je ponosna na časnog Sava Tomeljinog i njegovu porodicu, kaže Nikola. I na njihov životni put. Jer oni su, svako na svoj način, obilježili jedno vrijeme. Zato će naša porodica uraditi sve što je u njenoj moći da uskoro izađe spomen knjiga o Ljubu Čupiću, njegovoj braći i sestrama. Biće to priča i o danima pečalbarstva njegovog oca, ali i o danima borbe za slobodu. Riječju, priča o životu. Sjećanje na dobrog Draga Savovog i njegov život u Argentini i na Novom Beogradu, na Danicu koja je radila u SIP-u, na Ratka diplomatu iz Rio de Žaneira. On je, kaže Nikola, najčešće dolazio u Gropu i moji Srđan i Sreten danas održavaju prisne veze sa njegovim unucima. Krv nije voda. U pomenutoj knjizi, kaže Nikola, dalje će se naći i podaci i fotografije o dr Vukanu Čupiću, profesoru sa Medicinskog fakulteta u Beogradu, dugogodišnjem direktoru beogradskog Instituta za majku i dijete, poznatog naučnika i svjetskog stručnjaka, predstavnika one Jugoslavije u svjetskim zdravstvenim krugovima, pa i u Ujedinjenim nacijama. Naći će se u njoj i priča o Marti, supruzi Krsta Popivode (ima sina), zatim Darinki, Momčilu, pravniku u nekadašnjem SMUP-u. Jednom riječju, biće to knjiga i bola i ponosa, kaže Nikola Ćupić. I nimalo slučajno, jer u knjizi će biti riječi i o sudbini Ljubovog brata Martina, koji je "pošao u četnike da bi spasio brata Ljuba iz zatvora" kako se i dan danas može čuti u Gropi i Zagaraču. A što se tiče dileme - Ćupić ili Čupić, ona može biti povod za neku drugu priču. Za ovu je mnogo važnije da je Ljubo Čupić, apsolvent prava na strelištu u Nikšiću daleke 1942. svojim osmijehom kojim je prkosio neprijatelju, zauvijek ušao u istorijske čitanke i spomen udžbenike. I svuda, gdje se govori i piše o herojstvu. Zato nikad neće biti zaboravljen. Njegovom osmijehu diviće se generacije i generacije.

Svjedoci govore: Tomo Kovačević: Prkos pred puščanom cijevi

Legendarnog Ljuba Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević široj javnosti poznatiji kao najstariji crnogorski pilot.
Ja sam tih dana bio skojevac, priča Tomo. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama...Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda - smrt strijeljanjem, šačica "ljotićevaca" u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio - zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas. 


--------------------------------- 

Podgorica dobila ulicu legendarnog Ljuba Čupića

Podgorica, 13. oktobra -
Glavni grad Crne Gore je ovih dana dobio nekoliko novih ulica i mostova. Jedna od njih je pripala narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću (Ćupiću) i njegovom čuvenom predsmrtnom osmijehu na strelištu ispod Trebjese u Nikšiću, početkom maja 1942. godine. Nova ulica se nalazi na području Mjesne zajednice Zagorič, a prostire se od ulice Nikole Tesle do ulice Aleksandra - Lesa Ivanovića. Tako će se ime legandarnog heroja, bez kojeg se ne može zamisliti ni jedna istorijska čitanka kod nas, naći tamo gdje mu je oduvijek i mjesto - među velikanima.
- Odavno se nijesmo obradovali kao kad smo čuli da ćemo u buduće živjeti u ulici velikog čovjeka i heroja, kakav je bio Ljubo Čupić i balada o njemu, kažu njeni stanovnici. Naime, dosad su nam pisma i telegrami obično „lutali”, a i naši prijatelji su se ovdje teško snalazili... Od sad će sve biti drugačije - svi će znati gdje je ulica Ljuba Čupića čovjeka čiji je osmijeh na strelištu bio jači i od smrti, i zbog toga smo počastvovani...
Inače, o Ljubu Čupiću, čovjeku koji se daleke 1942. godine, smijao smrti u lice i čovjeku čija je fotografija sa strelišta obišla svijet, napisano je dosad mnogo tekstova, mnogo stihova. „Strijeljan je 5. maja 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar četa, imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste kao obične sluge okupatora. Rekao im je da ih prezire kao ljudska ništavila. Svojoj rodbini je poručio da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika”. Ovako piše u Zbroniku „Narodni heroji Jugoslavije”. Piše još i kako je na strelištu bodrio drugove i klicao Partiji. I kako se smijao smrti. Tako da je tuđin zastao, da su dželati oborili oči pred njim. I puščane cijevi... Tek druga smjena je uspjela da ispali plotun. Tako su jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili svoje ubice. Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. strijeljan - ali nikad nije ubijen. Vezanih ruku i otete slobode toga dana je pošao u legendu. „Sa osmijehom, mitskim pred smaknućem kao vjenčanjem”... kako veli pjesnik Boban Velimirović.
Osmijeh Ljuba Čupića nikad nije zaboravljen. Podsjećaju na to i mještani u njegovom Donjem Zagaraču. Potvrđuju to i spomen plaketa udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, uspostavljena povodom 65-e godišnjice ustanka naroda Crne Gore, nedavna odluka Skupštine opštine Podgorica, priče o legendarnom heroju koje i dan danas žive u njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču. Na smrt u ime života posjećaju i priče o njegovoj porodici. O ocu Savu Tomeljinu i majci Stani rođenoj Burić, o braći Vukanu, Ratku, Dragu, Momčilu i Martinu i sestrama Danici i Marti. Bez takvog osmijeha čitanke bi nam bile siromašnije, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti, kako se ubicama treba smijati u lice, podsjećaju u Gropi na zagaračkom kamenu, gdje je stasao Ljubo Savov - buntovnik i ustanik.
...A kršteno ime mu je bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti.
U dvadeset devetoj... 

Prezentacija mojkvacka bitka

Jugoslavija izmedju dva svjetska rata